Kako sam naučila da slušam sebe

2–3 minutes

Promjene su počele polako, gotovo neprimjetno.

Povremeni valunzi, promjene u menstruaciji, nekad redovna, pa nestane mjesecima. Opet valunzi, prisutni po nekoliko mjeseci, pa se opet povuku. A onda sve ispočetka. Svaki put drugačiji: nekad blagi, nekad intenzivni, traju po cijeli dan.

Počela sam se buditi po noći, čas mi je vruće, čas hladno, nekad se probudim kao da nemam zraka.

U meni se miješalo sve: nesigurnost, strah, zbunjenost. Šta se dešava sa mnom?

“Ma, još si mlada”, govorili su mi. Imala sam 42 godine. Mama je ušla u menopauzu mlada, “od šoka zbog rata”, rekla je.

Mjesecima nisam znala šta mi se dešava. Osjećala sam promjene, ali nisam imala pravu riječ za to. Dok nisam prvi put pročitala pojam perimenopauza.

Odlazim kod doktorice, vadim hormone. Kaže: “Nije perimenopauza.”
A u meni sve govori suprotno. Tijelo se mijenja, ritam života se mijenja. Stari obrasci više ne funkcionišu.

Okrećem se sve više sebi, otkrivam “prostoriju” unutar sebe, samo moju.
Za moje misli, želje, potrebe. Ulazim sve dublje, sve više čujem sebe, osjećam sebe. I sviđa mi se to što otkrivam.

Da, fizički se mijenjam. Dobijam na kilaži, što mi nije lako. Ali unutra osjećam mir, zadovoljstvo i neku novu snagu. Kako je to moguće, da mi je tijelo umorno, a duša mirna?!

Počela sam se brinuti o sebi na drugačiji način.

Više se ne “borim” protiv kila, nego biram hodanje, prirodu, šetnje s najbližima, druženja s mamom, ispijanje kafe s prijateljima, smijeh s djecom.

Držim se za ruke sa suprugom. Zaljubljujem se iznova. U istu osobu. Samo još dublje. Volim drugačije, iskrenije. Čitam knjige, idem na obuke, učim, planiram. Učim živjeti kvalitetno.

Ponavljam nalaze hormona šest mjeseci kasnije. Doktorica govori: “Da, sada se jasno vidi, u perimenopauzi ste.”

Osim valunga i buđenja po noći, sada imam i mir u sebi.
Po prvi put ne očekujem od sebe da sve završavam. Ne mogu. I ne želim.

“Evo, usisali smo ti kuću”,  kažu djeca i suprug.
“Pa valjda je i vaša kuća?”, odgovaram.
Radimo zajedno.

Još uvijek se ponekad brinem zbog kila.
Jedem grickalice kada sam emotivna. Odlučujem da prošetam, popijem vodu, udahnem.

Nekad uspijem. Nekad ne. Trudim se, ali opet polako. Nježnija sam prema sebi. Prija mi.

Ne tražim savršenstvo. Čuj, savršenstvo!

Kakva ludost, teret, obmana.

Razumijem da ono nikad nije bilo potrebno, jer ne postoji. “Perimenopauza!”, uzdahnem duboko.

Tvoja Renata Lačević


Discover more from Sve o perimenopauzi

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

Vaš komentar

POVEZANI ČLANCI