Menopauzu sam, kada sam bila mlada (nije to bilo ni tako davno) zamišljala kao neku potpuno cool i sofisticiranu fazu života: malo vrućina, onako baš malo promjena raspoloženja, mnogo mudrosti u kombinaciji sa sijedom kosom i sve to upakovano u sliku kao sa reklame – ja u pedesetim šetam po plaži u bijeloj lanenoj haljini, pridržavam rukom šešir da mi ga vjetar ne odnese i imam samo jednu brigu – ima li u restoranu u koji sam krenula narandži da mi jednu krišku vlasnik restorana lično (ne konobar) stavi u hladni gin-tonik.
Svako ima pravo da sanja, šta sad?
Stvarnost je da si zagazila u menopauzu kad ti se svakodnevica pretvori u svojevrsni Escape Room – znoj te budi u tri ujutro (čuvena rečenica iz Audicije Gore mi vruće, dole mi hladno – postaje tvoj život), hormoni te peru u 11 prije podne, u 17 stojiš ispred otvorenog frižidera, ne zato što ti treba tegla sa salatom, već zato što ti je opet – vruće, a u 22 se svađaš s mužem jeste li musaku za ručak imali u prošlu srijedu ili je ipak bio četvrtak (bila je u petak).
Ali sve je to standardna oprema jedne menopauze, ništa posebno, spremna sam ja bila i na gore stvari. Ono što mi niko nije rekao su – dlake.
Ne, ne mislim na kosu (mada bi se i o njenoj životnosti dalo štošta reći – hvala Bogu na maskama s keratinom) ni na obrve (iako su i one počele voditi neki svoj nezavisni život, ali o tome malo kasnije, ako stignem – naravno).
Mislim na „spešledišnher“ – one čudovišne, debele dlake koje niču na najnezgodnijim mjestima, kao da sam s Marvelom lično potpisala ugovor, pa polako na meni testiraju supermoći.
Prvo se pojavi jedna, na vratu, onako malo sa strane. Tanka i sramežljiva. Kao da pita:
“Hej, je l’ slobodno ovdje?”
Isto kao on nekad kad je prije sto godina pitao: „Je li slobodno da sjednem pored najljepše cure u gradu?“, a ja nisam rekla „ne“.
Elem neise. Kako je tad nisam zatjerala gdje se inače zatjeravaju nezvani, nenajavljeni i nedragi gosti, tako je krenuo belaj. Nju, ne njega, da ne bude zabune. Mada, i on je još tu, ali nije to tema.
Ni dva dana ne prođoše – eto druge, malo niže. Treća – malo desno. Četvrta – k'o antena, k'o šiba iz brezove metle. I sve to u periodu kad mi organizam već radi kao Windows 98: čas restart, čas freeze, čas plavi ekran, čas mrtav da mrtviji ne može biti. Kako se komparira mrtav? Nije važno. To se opet moj menopauški mozak poigrava sa mnom. Postoji li riječ menopauški? O Bože.
I da, dlake. Jesam li ja ona žena koja će ustati, otići po pincetu i riješiti stvar za čas posla pred ogledalom kao civilizirano, profinjeno, nježno biće?
Naravno da nisam.
Ja to radim noktima, dok gledam TV, onako usput, kao da vodim neku samo meni jasnu gerilsku operaciju.
Dođe to, vjerujte mi, na razinu nekog samonametnutog ličnog (od imenice lice) rudarstva. Pa hvatam, čupam, promašim, grebem, rovim, sve dok ne napravim krater veličine Prokoškog jezera. I ne odustajem – to je princip, to je rat, to je čast pobogu. Ne'š ti mene, tritona mi prokoškog, da ne psujem sad. I uspijem. Iščupam je, Pobjeda. „Haujesnou“, glupa ženo.
I dođe vrijeme da se pred ogledalo stane.
Strašno.
Apsurdno.
Jedna izvađena dlaka, dva nova ožiljka i ja koja izgledam kao da me napala mačka koju sam iznenadila frknutom vrećom smeća dok je unutar kontejnera oblizivala konzervu tune riomare.
S pola tube tonirane kreme popunjavam rupe, sa dvije kapi prelazim preko cijelog lica. To je taj omjer.
Ništa se nije desilo, ništa se ne vidi, jelde da se ništa ne vidi?
A tek obrve. Moje Majkom Prirodom savršeno oblikovane ženske obrve bile su, kunem vam se, vrijedne da imaju vlastiti Instagram nalog. Da, u prošlom vremenu govorim. Bile. Danas, dok me trese menopauza, iz njih s vremena na vrijeme izraste jedna strašna dlaka, otrgnuta kontroli, debela kao vlakno optičkog interneta.
I šta je zapravo najveći problem?
Taj što kada pređem prstima preko obrve, naletim na tu strašnu dlaku dok još nije potpuno izrasla, dok je tek u nastajanju, kada je ne mogu uhvatiti ni pincetom, a kamoli svojim već poznatim noktima. U tom trenu, ja samu sebe ubijedim da mene ta dlaka „svrbi“ i krenem da rovarim. I pogađate, dok do nje dođem, počupala sam bar dvadeset dlaka okolo. I džaba ja sebi, dok to radim po osamstoti put, govorim „Stani ženo, jedva si se oporavila od prošlog čupkanja, želiš li ponovo danima crtati obrve, pobogu“…
O ne, ja sam žena koja ne odustaje. Menopauza mi je dala neku novu snagu (kamo sreće da nije) i vjerujem da su osobe poput mene bile inspiracija za onu čuvenu definiciju glupana – osoba koja stalno čini jednu te istu stvar, a očekuje drugačiji rezultat. Ta sam – evo priznajem. Ali šta sad, dobro je biti primjer, pa makar i loš.
Da se razumijemo, menopauza me već obdarila svim svojim čarima: noćnim preznojavanjima, nesanicom, usputnim valunzima, borbom s kilogramima koji se lijepe za mene k'o političari za fotelju, ali ništa ama baš ništa, nije tako iznenađujuće, uporno i, na neki čudan način intimno, kao prva brada žene u najboljim godinama.
Neke žene u menopauzi pronađu jogu, neke krenu u planinarenje, neke otkriju vina iz Toskane.
Ja sam otkrila pincetu, koju ne koristim.
I bradu koju uporno ganjam noktima.
Ako mene pitaš — menopauza je ponekad teška, često zbunjujuća, možda će te učiniti manje strpljivom, ali ima i poneku dobru osobinu. Natjerat će te da upoznaš sebe.
I svoje dlake. Svakakve.
Neočekivane.
Herojske.
I zato, ako mene pitaš: „Šta je žena bez brade?“, ja vjerujem da je to samo žena koja još nije otključala hard mode menopuze niti uključila napredni level života.
Ali hoće.
I znate li zašto?
Jer nema izbora.I da ne zaboravim za kraj. Silno vjerujem da se menopauzi na neki način trebamo i radovati (uprkos dlakama, preznojavanjima, promjenama raspoloženja i broja na vagi). Mnoge među nama, naime, nisu imale sreću dočekati je.
Budite mi zdrave i ostanite lijepe. I koristite pincetu.
Tvoja Adisa
Vaš komentar